Zona centar

 

Ono što danas možemo smatrati zonom koja okuplja značajne objekte industrijske baštine u centru Grada Rijeke nekada je zapravo bila periferija, čak i područje izvan grada. Temelji razvoju Rijeke, kao lučkoga pa zatim i industrijskoga grada, jednim su dijelom dani upravo ovdje u zoni željezničkoga kolodvora, bivše Tvornice ˝Rikard Benčić˝ i gradske četvrti Potok. Naime, na morskoj obali koja se protezala današnjom Krešimirovom ulicom nastao je 1725. godne prvi lazaret tj. karantena prema nalogu i  financirana od samog cara Karla VI. , o čemu još i danas svjedoči natpis na ulaznom kamenom portalu. Odlukom da se Rijeka proglasi slobodnom lukom i gradnjom ovoga kompleksa, kojim se kontroliralo moguće zaraze s brodova iz dalekih destinacija, omogućen je prosperitet grada u važnu luku, industrijsko središte i kozmopolitski emporij.

Na istoj toj obali, stotinjak metara dalje, sredinom 18. stoljeća stasala je prva i najstarija industrija u Rijeci – Rafinerija šećera (tzv. Zuccheriera). Upravna zgrada i danas dominira svojom monumentalnošću, a prepoznatljiva je prema zanimljivim zaglavnim detaljima u obliku muških glava sa stošcima šećera u kosi te štuko i fresko ukrasima koji oplemenjuju zidove i svodove interijera, a imali su naravno, ulogu impresioniranja poslovnih partnera. Sredina devetnaestog stoljeća donosi novu namjenu ovome kompleksu i on počinje raditi kao Tvornica duhana (tzv. Tabacchiera). To je period kada se širi na današnju površinu, dobivajući zgrade koje svojim tlocrtima podsjećaju na slova T i H. T-objekt bio je pogon za proizvodnju Virginia cigara, a H-objekt  nastao je iz dva povezana paralelna paviljona, a koristio se za preradu duhana za turske lule i za cigarete. Unosna proizvodnja duhana cvjetala je sve do Drugoga svjetskog rata kada promjenom državnih granica, politike i režima biva ugašena te znatno oštećena u ratnom bombardiranju. U poslijeratnoj Rijeci ovaj tvornički kompleks dobiva novu ulogu  kao Tvornica brodskih i traktorskih motora ˝Rikard Benčić˝ što je potrajalo do 1990-ih kada se polako gasi kao i većina riječkih industrija.

Još jedan pokretač razvoja Rijeke bilo je građenje željeznice, kolodvora i željezničkih skladišta. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe i ˝Riječke krpice˝ grad je potpao pod upravu središnje ugarske vlade koja je dala prednost izgradnji željezničke pruge Karlovac – Rijeka, ali je nova željeznička postaja izgrađena tek dvadesetak godina kasnije.

Još su dvije industrijske priče na koje se treba osvrnuti, a to su rad tvornice konopa te tvornice igraćih karata. Tvornicu konopa osnovao je 1764. godine užar Nicolo Crespi, doseljenik iz Riminija. Kvaliteta konopa pribavila je tvornici 1802. godine carski dekret s posebnim privilegijama. Tvornica je uspješno trgovala opskrbljujući svojim proizvodima austrougarsku mornaricu u Puli, ribarske brodove, Tvornicu ˝Torpedo˝ i brodarske kompanije, proizvodeći godišnje 100 tona konopa. Mala tvornica ˝Modiano˝ djelovala je petnaestak godine u prvoj polovici 20. stoljeća, a otvorila ju je već poznata tvrtka iz Trsta u prizemlju stambene zgrade Uglaonice Modiano na Potoku.

Danas postoje jedva vidljivi ostaci nekih od industrija. Tako je danas npr. tvornica konopa postala parkiralište s ogoljenim zidovima bez krova, dok je u planu rušenje željezničkih skladišta radi izgradnje novog autobusnog kolodvora. Ipak, najizvjesniji pozitivni pomak prenamjene gradske industrijske baštine događa se u kompleksu bivše Tvornice ˝Rikard Benčić˝. Ovdje se planira tzv. riječka „muzejska četvrt“ zajedno s gradskom knjižnicom. Dok se planovi ne realiziraju,  prostor povremeno ugošćuje razna kulturna događanja, sajmove, koncerte i festivale.