Zapadna industrijska zona

 

Zapadna industrijska zona započinje skretanjem s Mlake u Ulicu Milutina Barača Na samome ulazu dočekat će nas veliki željeznički nadvožnjak. Na prvi nam pogled ta zelena grdosija možda i ne bi bila zanimljiva da o njoj ne znamo jedan važan detalj. Naime, željeznički je nadvožnjak napravljen tirdesetih godina 20. stoljeća u Brodogradilištu ˝3. maj˝ koje je tada nosilo naziv ˝Cantieri navali del Carnaro˝, a s kojim ova ulica završava. Nadvožnjak je napravljen od jednoga dijela, premošćuje cijelu ulicu bez potpornih stupova, što je tehnički bilo veoma teško za napraviti.

Ulaz u ovu industrijsku zonu nagovješćuje i jedna vertikala, a radi se o svjetioniku koji se nalazi na  neuobičajenome mjestu, daleko od mora, iako je nekada upozoravao na ulaz u riječku luku. Nekad se nalazio na kraju Molo longa tj. današnjeg velikog lukobrana, ali je zbog težine počeo propadati u more te je premješten na novu lokaciju.

Veliki dio ove zone zauzima kompleks Rafinerije nafte nastao na riječkom prigradskom području, tada zvanom Ponsal, koje se zbog krševitog terena miniralo, a od prikupljenih je 430 tisuća tona kamene građe nastala rafinerijina Petrolejska luka.

Rafinerija nafte započela je s radom 1883. godine, kao prvi europski pogon za preradu nafte na industrijski način. Njezin direktor bio je već spomenuti Milutin Barač, visokoobrazovani kemičar te strastveni ornitolog po kojemu je ova ulica dobila ime. Nakon Prvoga svjetskog rata, za vrijeme talijanske vlasti, rafinerija postaje prvi industrijski objekt talijanskog Agipa. Tako na Mlaci bilježimo početke suvremenih naftnih industrija, najprije one mađarske, a potom talijanske.

Na mjestu današnje upravne zgrade rafinerije bila je u pogonu najveća ljuštionica riže u Monarhiji. Prestala je raditi poslije Prvoga svjetskog rata, a tridestih je godina njezin teren i objekte kupila susjedna rafinerija te uredila upravnu zgradu u tadašnjem talijanskom državnom stilu ˝novecento˝ koji prepoznajemo prema minimalističkom pristupu i čestoj upotrebi lukova.

Znate li da je prva nogometna utakmica u Rijeci odigrana na kraju Ulice Milutina Barača? Odigrala se 1873. godine između rafinerijinih pogona i pogona Riječkoga tehničkog zavoda (Stabilimento Tecnico di Fiume) koji kasnije postaje tvornica Torpedo. Na inicijativu Roberta Whiteheada, inženjera i vlasnika tvornice Torpedo, nogometne snage su odmjerili djelatnici  Mađarskih željeznica i engleski radnici Zavoda. Povod utakmici bilo je  puštanje u promet dionice željezničke pruge između Rijeke i Karlovca.

Kada smo kod Torpeda spomenimo konačno i ovaj, pa možda najznačajniji, industrijski kompleks našega grada. Taj je pogon stasao 1853. godine kao Fonderia Metalli ili ljevaonica metala. Nekoliko godina kasnije, na čelo pogona dolazi mladi engleski inženjer Robert Whitehead iz Trsta koji je raorganizirao i proširio proizvodnju. No, ključni trenutak bilo je njegovo upoznavanje s umirovljenim pomorskim časnikom Giovannijem Luppisom i njegovim izumom novoga mornaričkog oružja kojeg je nazvao “spasioc obale” (salvacoste). Whitehead je tehnički usavršio ovu ideju i novi proizvod nazvao topredom. Prvi pokusi s torpedom započeli su 1866. godine, a 1875. tvrtka se transformira u privatno poduzeće pod nazivom ˝Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead˝. Tvornica je osnivala brojne filijale diljem svijeta, primjerice u Engleskoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj i Rusiji. Osim torpeda i njihovih lansirnih uređaja, nakon Drugoga svjetskog rata tu su se proizvodili dizelski motori, lokoti, upaljači, a u osamdesetima i traktori. Ipak, krajem devedesetih, zbog loše uprave, tehnološke zaostalosti i financijskih problema tvrtka odlazi u stečaj i dolazi do rasprodaje imovine.

Najzanimljiviju građevinsku konstrukciju unutar kompleksa ove tvornice svakako čini lansirna stanica. Torpeda su se iz stanice ispaljivala bez eksplozivnog punjenja prema Kvarnerskom zaljevu, a na pučini bi ih preuzeo čamac i vraćao u tvornicu na punjenje i daljnju distribuciju. Prve lansirne stanice bile su drvene građe i kraćeg trajanja, a ova je građena tridesetih godina 20. stoljeća s modernijim materijalima Sve teže odolijeva zubu vremena na morskoj obali, a razlog tome je i nemar do kojeg je došlo prilikom propadanja tvorničkoga pogona.

Kao šećer na kraju moramo spomenuti Tvornicu kakaa i čokolade koja je s radom počela 1896. godine. Vidljivih arhitektonskih tragova ovog tvorničkog pogona nažalost više nema, ali živu uspomenu na njega prizivaju zanimljive i živopisne reklame s motivima djece, patuljaka i slonova. Time možemo zaključiti da je Rijeka imala svoje čokoladne proizvode i prije Kraša ili Zvečeva.