Istočna industrijska zona

 

Rijeku većina vidi kao pomorski, lučki grad, no to je ujedno i grad na rijeci te je baš cijela istočna industrijska zona ovisila o Rječini. Spomenuto je područje prije industrijskoga razvoja bilo gradski ager, a tek se u 19. stoljeću popunjava industrijskim proizvodnim pogonima. Začeci su vezani uz mlinove, najpoznatiji “Žakalj”, dok su prve tvornice otvorene na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće i to tvornica kože i tvornica papira.

Industrijalac po imenu Ljudevit Adamić započeo je 1821. godine proizvodnju papira koristeći isključivo vodenu snagu kao pogon i krpe kao sirovinu za manufakturnu proizvodnju. Adamić je svoju tvornicu prodao već 1827. godine engleskom trgovcu Walteru Craftonu Smithu, koji će nekoliko godina kasnije, u suradnji s bavarskim trgovcem Meynierom pokrenuti industrijsku proizvodnju papira koristeći tada najmodernije strojeve. Kvalitetna proizvodnja donosila je i nagrade i kapital pa se krenulo u širenje tvorničkih postrojenja, ali i osuvremenjivanje proizvodnje što će rezultirati i prijelazom na proizvodnju papira od celuloze 1885. godine. Tvornica papira uvijek je pratila sve tehničke novitete u proizvodnji. S početkom  20. stoljeća proizvodnja papira fokusira se na cigaretni papir po kojem će Hartera i biti poznata. Nakon nestalnih ratnih godina, uspostavom jugoslavenske države, tvornica nesmetano radi, a zadnje dane proizvodnje bilježi 1995. godine. Prostore tvornice na nekoliko godina oživio je festival Hartera, a danas iste hale stoje hladne i prazne.

Osim nadaleko poznate Hartere, istočna idustrijska zona može se pohvaliti i drugim tvorničkim postrojenjima s nimalo manjim značajem. U današnjoj Ružićevoj ulici postojala je Kožara ˝Bakarčić-Simonić˝ dok je na početku današnje Vodovodne istu djelatnost obavljao i Đuro Ružić. Ružićeva je kožara bila daleko poznata jednim dijelom i zbog činjenice da je opremala radnike prilikom izgradnje Sueskog kanala. U danas napuštene objekte nekadašnje kožare u prvoj polovici 20. stoljeća useljava Ljevaonica metala i kovnica ˝Mateo Skull˝ koja je prizvela i neke od bitvi postavljene uz obale Mrtvoga kanala. Šetnja Vodovodnom ulicom nastavlja se uz staru klaonicu s početka 20. stoljeća, zatim Tvornicu sapuna ˝Levy&Bianchi˝, Tvornicu parketa i Tvornicu tjestenine  ˝Curti-Cartesio-Vezill˝ kao niz stambenih zgrada za radnike. Zanimljivost koja se ne zaboravlja jest ta da je  Rijeka imala i ledanu koja je led proizvodila u vrijeme kada se Nikola Tesla električne energije još nije niti sjetio, a proizvedeni led se koristio u daljnjoj indistrijskoj proizvodnji te u ugostiteljstvu i domaćinstvu.

Današnje stanje svodi se na niz zapuštenih objekata koji su, ili prenamijenjeni ili na rubu propadanja.