Razgovori

Jedna od aktivnosti projekta USSUD2 je i održavanje razgovora koji se bavi pitanjem industrijske baštine. Organiziranjem javnih razgovora želimo potaknuti na razmišljanje i djelovanje o prostorima industrijske baštine. Možemo li uopće dobiti odgovore što sa ljušturama oko nas? Je li nam stalo do povijesti tih zgrada? Trebamo li rušiti ili ljušture mogu biti ekonomski isplative? Želimo da se priča o industrijskoj baštini ali ne želimo ostati samo na priči. Gosti naših razgovora govorit će nam o postavljenom pitanju iz perspektive svoje ekspertize, ali isto tako pokazati nam što oni napravili sa napuštenim prostorima u svom gradu. Zato vas pozivamo na naše razgovore, dođite i sudjelujte, jer nas zanima što mislite o našim ljušturama.

Prvi razgovor

Potencijali ili crne rupe grada? – održat će se u utorak, 13. svibnja 2014. u 17 sati u prostoru ex Bernardi.

Gosti razgovora su;

Theodor de Canziani (Skrbitelj spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić- Brlić-Ružić),
Ivan Šarar (Pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu),
Srđan Škunca (Pročelnik Odjela gradske uprave za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenjem zemljištem),
Ivana Golob (Predstavnica Centra za industrijsku baštinu Sveučilišta u Rijeci).

Gosti razgovora reći će nam što misle o prostorima industrijske baštine, što sa njima napraviti? Zašto, kako i trebali ih (uopće) revitalizirati? Ovo su samo neka od pitanja na koja želimo dobiti odgovore.

 

Drugi razgovor

Pokažite nam kako se to radi? – održat će se u petak, 16. svibnja 2014. u 17 sati u prostoru ex Bernardi.

Gosti razgovora su ljudi koji su pokrenuli vlastite priče, oživili prostore i uspješno stvaraju nove ideje;

Luka Piškorić (Poligon – kreativni centar, Ljubljana),
Albi Enesi (studio-a29, Manifetso2020, Trst),
Mario Petreković (Shock Show Industry, Zagreb)
Predstavnici Hostela Dharma (Rijeka).
Oni će podijeliti s nama svoje ideje i pokazati nam što su oni u svome gradu napravili.

////////
Mjesto održavanja naših razgovora i radionica je:
#Vrtić – bivši prostor “Bernardija”

Milosrdno dječje prihvatilište
Supruga jednog od riječkih guvernera, gospođa Ida Kiss de Nemesker, uz pomoć riječkih dobrotvora potaknula je Gradsko vijeće Grada Rijeke na gradnju dobrotvornog zavoda za zaštitu djece siromašnih roditelja. Tako je prvi riječki vrtić, Milosrdno prihvatilište za djecu (preuzeto: Radmila Matejčić, “Kako čitati grad”, Adamić, Rijeka, str. 301 – 304.), u kojem su djeca provodila vrijeme dok su im majke radile otvoreno 13. travnja 1841. godine. Prvih je godina bilo smješteno u Palači Benzoni na Grivici, a već 1846. godine započinje izgradnja nove zgrade. Mnogi su industrijalci, trgovci i svećenici financijski pomagali prihvatilište u kojem su djeca dobivala tople obroke i naobrazbu, pa i tjelovježbu. Za radnike riječkih tvornica stvoreno je tako mjesto u kojem su njihova djeca bila zbrinuta za vrijeme njihova radnog vremena. U novoj su se zgradi dječica družila sve do 1914. kada je predviđena za rušenje kako bi se na istom mjestu izgradila prostrana moderna palača za malu djecu. Metode rada s djecom su se mijenjale, a problem su predstavljale i zarazne bolesti pa iz tog razloga započinje gradnja prostora s više zraka i svjetlosti. Nova je građevina svečano otvorena 1946. godine, na uglu Kalvarije i Ulice Ivana Grahovca. Prema projektu arhitekta Luigija Luppisa novi je vrtić imao velike učionice, blagovaonicu, kuhinju, garderobu, ambulantu te dvoranu za predstave. Adaptacijom se vrtić pretvara u prodavaonicu Solidarnost, zatim Domus, Bernardi i na koncu M.S. Abigliamenti.